​

​

RIJEČI

Sjekire
Nakon čijeg udarca zvone šume.
I odjeci!
Odjeci što propinju se
Iz središta kao konji.

Sokovi
Što naviru kao suze, kao
Voda što kuša
Ponovo postaviti svoje zrcalo
Preko hridi

Koja se spušta i zaokreće,
Bijela lobanja, izjedena korovskim zelenilom.
Godinama kasnije
Srećem ih na cesti –

Riječi suve, bez jahača,
Neumorni topot kopita.
Dok
Sa dna bare, nepokretne zvijezde
Upravljaju životom.
 

Sylvia Plath (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 12. august 2024.

PUTOKAZ

Civiliziran, plačeš: kako da opet budeš čovjek, ovo ti veli.
Okreni se vani, voli stvari, ne ljude, zanemari odmah čovječanstvo,
Pusti tu lutku da leži. Razmotri kako ljiljani rastu, ako želiš,
Nasloni se na šutljivu stijenu dok joj ne oćutiš božanstvo.
Neka ti se vene ohlade; pogledaj tihe zvijezde, pusti oči
Da iz jame se, tvoje i čovjekove, popnu velikim ljestvama.
Stvari su tako lijepe, ljubav će tvoja pratiti oči;
Stvari su istinski Bog, voljećeš Boga, i ne zaman,
Jer, što volimo, s tim srastamo, dijelimo mu narav. Na kraju
Pogledaćeš natrag duž zvjezdanih zraka i vidjeti da ima
I čovječanstvo sirote lutke svoje mjesto pod nebesima.
Njina dobra svojstva taj mozaik oko tebe popravljaju,
te parčiće snage i bolesti; no sad si slobodan, da se djeneš
U ljudsko biće čak, al' rođen od hridi i zraka, ne od žene.
 

Robinson Jeffers (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 8. august 2024.

NAČINI OSVAJANJA

Osvojio si moju zemlju slučajno,
i ne znajući da prešao si granicu.
Čokoti što su tamo rasli dirnuše te.
Trčao si pokraj njih,
otresajući kapi kiše sa lišća – ti ili vjetar.
Ka brdima si trčao,
ka unutrašnjosti –

Ja tvoju zemlju osvojih svom svojom
“strastvenom žestinom”,
pontonima i padobranima moje sljepoće.
Ali, živeći sada u predgrađu prestonice
inkognito,
moja želja da zauzmem srce grada
iščeznula je. Volim
njegov bezazleni život,
njegovu mladež što dolazi da mi priča svoje
snove u prašnjavom parku
među stijenama i klupama,
ja sam strankinja koja hoće da sluša.
Volim
divlje čaplje što se svake godine
vraćaju u močvarna predgrađa.
To što osvojila sam
osvojilo je mene.
 

Denise Levertov (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 5. august 2024.

​

ŽENOMLAT

Biće blata na tepihu večeras
a i krvi u sosu.
Ženomlat je tu,
djecomlat je tu
jedući zemlju i pijući metke iz čaše.
Korača gore-dole
ispred prozora moje radne sobe
žvačući male crvene komade mog srca.
Oči mu bukte kao rođendanska torta,
on mijesi hljeb od stijene.
Jučer hodao je
kao bilo koji čovjek na svijetu.
Bio je ispravan i konzervativan
ali nekako dvosmislen, nekako zarazan.
Jučer gradio je domovinu za mene
i rasprostro sjenu u kojoj sam mogla spavati
ali danas, lijes za madonu i dijete,
danas dvije žene u dječjoj odjeći postaće hamburger.
Jezikom poput britve on će ljubiti,
majku, dijete,
i nas troje obojićemo zvijezde u crno
u spomen njegove majke
što držala ga je okovanog za stablo sa plodovima
ili ga otvarala i zatvarala kao slavinu za vodu
i kroz sve te maglovite godine načinila od žena
neprijatelja sa lažljivim srcem.
Večeras svi crveni psi leže na tlu u strahu,
a supruga i kćer upliću se jedna u drugu
dok ne budu ubijene.
 

Anne Sexton (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 2. august 2024.

OVDJE

Skrenuti na istok, iz sjena industrijskih bogatih

I prometa svunoć na sjever; kroz poljane zavijati,

Previše gole i sve u čičku da bi livade se mogle zvati,

I rijetka stajališta nezgrapnih imena što štititi

Radnike će u zoru; skretati prema samoći neba

I strašila, plastova, zečeva i fazana, i prisutnosti

Rijeke što sporo širi se, gomili oblaka zlatastih,

Sjajnom mulju obilježenom od galebā,

Gdje sve se to okupi pred velikim gradom iznenađeno: 

Ovdje kubeta i statue, tornjevi, kranovi, zbijeni stoje

Uz ulice sa prosutim žitom i vodu što barkama krcata je,

A žitelji iz prostijih staleža koji bez karte stigoše krišom

Trolejbusima spljoštenih lica, po miljama ravnoj cesti,

Ovdje se kroz okretna staklena vrata guraju ka željama svojim–

Crveno suđe, ledene lizalice, cipele modne, jeftin tekstil,

Mikseri, vešmašine, sušilice za veš, tosteri – 

Gomila što voli jeftino, gradska no prosta, što stanuje

Tu gdje samo će prodavci i rodbina njihova doći,

U omeđenoj pastorali što kao riba smrdljiva je –

Konzulati, muzej robova, uz ulice brodići,

Radnje za tetovažu, zabrađene žene smrknute,       

A izvan nastambi im kreditom dopola izgrađenih,

Ko živica jure sjene pšeničnih polja visokih,

Izolovana sela, gdje otuđene živote

Samotnost pojašnjava. Tišina, poput vrućine,

Ovdje stoji. Lišće ovdje deblja, neprimjetno,

Vode zanemarene brže teku, korov cvjeta skriveno,

Vazduh, napučen svjetlom, uvis se vine.

A iza makova, plavičaste neodređene daljine

Naglo okončaju kopno plažom punom obličja raznoga

I šindre. Ovdje nesputano svakad je bivstvovanje:

Okrenuto suncu, bez zbora, van dosega.

Philip Larkin (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 29. juli 2024.

ROĐENDANSKI POKLON

Šta je to, iza tog vela, je li ružno, je li lijepo?

Treperi, ima li grudi, rubove?

Sigurna sam da je jedinstveno, sigurna sam da upravo to želim.

Dok tiho kuham, osjećam kako me gleda, osjećam kako misli

'Je li to taj netko pred kime treba da se pojavim,

je li to taj izabrani netko s crnim očnim dupljama i ožiljkom?

Što brašno mjeri, višak odbacujući,

Držeći se pravila, pravila, pravila.

Je li to taj netko za ove blagovijesti?

Bože, kakva smijurija!'

Ali treperi, ne prestaje, mislim da me želi.

Ne bi mi smetalo da su kosti, ili biserno dugme.

Ne želim, u svakom slučaju, neki poseban poklon ove godine.

Najzad, živa sam tek slučajno.

Ubiti htjedoh se zaista tada na bilo koji način.

No sada je ovdje to nešto pod velovima, koji trepere kao zavjese,

Kao prozirna svila januarskog prozora,

Bijeli kao bebina posteljina i posuti smrtnim dahom. O, slonovača!

Mora da je unutra kljova, stub utvarni.

Zar ne vidiš da mi je svejedno šta je.

Zar mi ga ne možeš dati?

Ne moraš se stidjeti – ne mari ako je nešto malo.

Ne budi zao, spremna sam i za grozotu.

Sjednimo kraj njega, svako sa svoje strane, diveći se sjaju,

Caklini, njegovoj zrcalnoj raznolikosti,

Pojedimo zadnju večeru s njega, kao s pladnja bolničkog.

Znam zašto nećeš da mi ga daš,

Užasnut si

Da svijet će da odleti u jednom vrisku, i tvoja glava s njim,

Dominantna, brončana, antički štit,

Čudesna priča za tvoje praunuke.

Ne boj se, nije tako.

Samo ću ga uzeti i ćutke se skloniti.

Nećeš čuti otvaranje, ni šuškanje hartije.

Ni skidanje vrpce, ni usklik na kraju.

Mislim da nemaš povjerenja u moju diskreciju.

Kad bi samo znao kako velovi ubijaju moje dane.

Za tebe oni su tek prozirnost, čisti vazduh.

Ali, bože moj, oblaci su kao pamuk.

Armija njih. Oni su ugljen-monoksid.

Slatko, slatko udišem,

Puneći moje vene nevidljivim tvarima, milionima

Mogućih čestica što otkucavaju godine mog života.

U srebro si odjeven za ovu priliku. O, stroju za zbrajanje –

Zar ti je nemoguće nešto pustiti da ode i da ode netaknuto?

Moraš li staviti purpurni žig na svaki komad,

Moraš li ubiti sve što možeš?

Ima jedna stvar što želim danas, i samo ti možeš mi to dati.

Ona stoji na mom prozoru, velika kao nebo.

Diše iz mojih čaršafa, ledenog mrtvog središta

Gdje raskoljeni životi mrznu se i krute za istoriju.

Neka mi ne dođe poštom, prst po prst.

Neka ne dođe kroz riječi drugih, napunila bih šezdeset

Dok sve bi bilo isporučeno, i suviše otupjela da to upotrijebim.

Samo spusti veo, veo, veo.

Ako bi to bila smrt

Divila bih se njenom dubokom dostojanstvu, njenim bezvremenim očima.

Znala bih da bio si ozbiljan.

Bila bi to otmjenost tada, bio bi rođendan.

I nož ne bi sjekao, već prodirao

Nevin i čist kao plač novorođenčeta,

A od mene otkliznuo bi svemir.

​

Sylvia Plath (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 26. juli 2024.

DOMAĆICA

Neke žene udaju se za kuće.

To je drugačija vrsta kože; ima srce,

usta, jetru i veliku nuždu.

Zidovi su trajni i ružičasti.

Vidi je kako sjedi na koljenima vazdan,

savjesno sapirući se u podove.

Muškarci ulaze silom, uvučeni kao Jona

u svoje mesnate majke.

Žena je svoja majka.

To je glavna stvar.

Anne SextonAnne Sexton (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 22. juli 2024.

USPAVANKA ZA MACU

Minnow, idi spavati, zaklopi

Krasne velike oči i sanjaj:

Oko kreveta ti Događanja pripremaju

Iznenađenja najugodnija.

Draga Minow, ostavi se mrštenja,

Naprosto surađuj:

Ni jedno mače utopljeno neće biti

U Državi Marksističkoj.

I Radost i Ljubav tvoja biće,

Minow, nemoj da su zlovoljne ti oči.

Srećni dani dolaze uskoro –

Spavaj, i pusti ih doći.

Elizabeth Bishop (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 19. juli 2024.

NIŠTA DA SE KAŽE

Za narode nejasne kao korov, 

Za nomade među stijenama, 

Kosolika plemena niska rasta

I porodice zbijene ko kaldrma

U tvorničkim gradićima u mračna jutra 

Život je polagano mrenje. 

Tako su i njini razni načini 

Zidanja, blagosiljanja, 

Mjerenja ljubavi i novca –

Načini polaganog mrenja. 

Dan  proveden u lovu na svinje

Ili priređivanje vrtne zabave, 

Trenuci svjedočenja 

Ili rađanja, napreduju 

Prema smrti jednako polako. 

I reći to nekima 

Ne znači ništa; ostalim ne ostavlja 

Ništa da se kaže. 

​

Philip Larkin (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 15. juli 2024.

ROMAN

Vjetar puše. Knjiga koja se piše

mijenja se, zaustavlja, stranice

žute i bijele rastavljaju se

i potom polako združuju u

novim pokušajima. Jedna bijela polovina lista

odletje ispod vrata.

I sputani u svojim još ni

dopola napisanim životima, muškarac i žena

mršte lica u bolu. Njihov mačak

zijeva svoju životinjsku tajnu,

vrpoljeći se u strašnom iščekivanju brisanja.

Oni žive (kad žive) u strahu

od sljepila, od požara, od gušenja pod

oblakom u vidu pečurke, u godini žohara.

I žele (kao mi) vječnost

današnjeg dana, žele da ovaj strah

u trenu bude precrtan debelim crnim

neizbrisivim markerom, svuda, na svakoj stranici,

da cijeli araci straha zgužvani pucketaju

bačeni u vatru

i kad postanu fini pepeo

da se peć ohladi i bude očišćena,

da posuda sa cvijećem bude stavljena

na vrh peći u proljećnom svjetlu.

U međuvremenu od stranice do stranice oni

kupuju stvari, poprimajući izgled

punog života, prepiru se, ćutanje čine gorkim,

planiraju putovanja, sele se, usađuju

očaj jedno drugome

a onda u zadnji čas

jedno drugo spasavaju suzama,

kajanjem, nježnošću,

postaju ovisni o čudotvornim lijekovima.

No ipak imaju –

zar ne – kao mi –

svoje dane blaženstva,

kad zastaju, protežu se, vizija

se ukaže na zgrčenim im licima,

nutarnji krajolik preobražaja.

Nešto razdvojeno počinje da se veže.

Prizorom, rečenicom, nešto se vraća

natrag u život, natrag ka bogovima.  

Denise Levertov (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 12. juli 2024.

ULIČNE SVJETILJKE

Kad noć, što šunja se ko puma, s neba dole krene

I tišinom odjeknu ulice, vjetrovite i puste,

Svjetiljke izađu, i nagnu se na uglovima, naherene,

Bacajući crne sjenke, iskrivljene i guste.

I tako, bezlično, cijele noći one gore,

Slušajuć' kako, ko kapi hladne što kapaju
S blistavog stalaktita, ruše se ure spore, 

Dok sivi platani ne raskole mrak na kraju;   

Tada ugase se.

Mislim da uočih jedared

– Jutro bje – svjetiljka jedna osta još jarko sjati,

I, senilno se kezeći, poput budale stare,

S nebom se plavim takmičila, s njim kušala se nadmetati;    

I, mada više fajde od nje, blijede, nacerene,

Nije bilo, kontra suncu kušala je bacati sjene.

Philip Larkin (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 8. juli 2024.

NADA NIJE ZA MUDRE 

​

Nada nije za mudre, strah je za budale;

U propast, mislimo, jure svijet i promjena,

Otvorenih očiju i nemoćni, u svim vijestima to je:

Kao haos samo činila bi se ova zbivanja vremena

Da sve ne plovi u smrtonosnom pravcu. Ali ovo je samo

Avgustovska grmljavina epohe, ne novembar.

Mudri se ničemu ne nadaju, mudri su usamljeni prirodno,

I misle da novembar isto je kao april dobar,

I sjećaju se da Cezar i čak konačni Augustul imali su nasljednike,

I ljudi su i dalje živjeli; bogat neplaniran život na zemlji

Nakon ratova stranih i građanskih, ratova za graničnike,

I nakon barbara: muzika i vjera, čast i veselje

Obnovili su života nestale čari. Ali čak i da sve od života

Propadne sasvim, O, zemlje i nebesa savršena divota.   

Robinson Jeffers (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 5. juli 2024.

MEĐU ZELENKADAMA

Žustar, nakrivljen, i siv ko ove martovske stabljike,

Percy se saginje, u plavoj svojoj jakni, među zelenkadama.

Oporavlja se od nečeg na plućima.

I zelenkade se nekoj velikoj stvari klanjaju:

Ona im njiše zvjezdane cvjetove na zelenom brdu

Gdje Percy bolne svoje šavove njeguje, i šeće i šeće.

Ima dostojanstva u tome; i formalnosti ima –

Cvjetovi živopisni ko zavoji, i čovjek što ozdravlja.

Oni se klanjaju i uspravljaju: trpe takve napade!

I voli osamdesetogodišnjak ta mala cvjetna stada.

Sjetan je; disanje mu užasni vjetar iskušava.

Zelenkade dižu pogled, brzo i blijedo, poput djece.

Sylvia Plath (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 1. juli 2024.

PJESNIK NEZNANJA

Možda zemlja pluta,

ne znam.

Možda su zvijezde mali izresci od papira

napravljeni nekim divovskim škarama,

ne znam.

Možda je mjesec smrznuta suza,

ne znam.

Možda Bog je samo duboki glas

koji čuju gluhi,

ne znam.

Možda sam niko.

Doduše, imam tijelo

i ne mogu pobjeći iz njega.

Željela bih odletjeti iz svoje glave,

ali to ne dolazi u obzir.

Napisano je na ploči sudbine da

uhvaćena sam ovdje u ovom ljudskom obliku.

S obzirom na to htjela bih

skrenuti pažnju na moj problem.

Ima jedna životinja u meni,

hvata me čvrsto za srce,

ogroman rak.

Liječnici u Bostonu

digli su ruke.

Pokušavali su skalpelima,

iglama, otrovnim gasovima i slično.

Rak je ostao.

To je veliki teret.

Kušam zaboraviti ga, otići svojim poslom,

kuhati brokulu, otvarati i zatvarati knjige,

prati zube i vezati cipele.

Kušala sam moliti se

ali kad se molim, rak hvata čvršće,

a bol se povećava.

Sanjala sam jednom,

možda je to bio san,

da rak je moje neznanje Boga.

No ko sam ja da vjerujem u snove?

Anne Sexton (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 28. juni 2024.

PRIMOPREDAJA VLASTI

Priznajem poraz, Adolfe, i prepuštam

ti narod na korištenje! Postupaj sa tom

bezličnom, izdajničkom masom kako

nađeš za shodno. Čudo je demokratija.

Bez ispaljenog metka, takoreći bez kapi

krvi, stekao si mandat da ubijaš pa sipaš

bombe svijetom, trudbenički, kao da siješ

pšenicu. Crnokošuljaši svih boja trgaju

u noćnim racijama djecu od sna i deportuju

u pidžamama.

Nemam pritužbi na tvoju pobjedu, Adolfe,

ali loš sam gubitnik i posvunoć okrećem

se u krevetu kao ovca na ražnju. Rijetko

šta sanjam a tada, kad sanjam, ugledam

džinovsku pticu koja je upravo snijela

bunker i sad krešti na grani ozlojeđeno

kao da nije stigla ostvariti sve što je za taj

dan naumila. U bunkeru na stolu, bočica

cijanida i napunjen pištolj. Uđi, Milorade,

posluži se!

Milorad Pejić, 24. juni 2024.

LJETNI PRAZNIK

Kad sunce vrišti a ljudi vrve,

Pomisliš da bila su doba kamena i doba bronze

I gvozdeno doba; gvožđe nestabilan je metal;

Čelik pravljen od gvožđa nestabilan kao njegova

               mati; gradovi

Na uzvisini biće mrlje hrđe na humcima maltera.

Korijenje neko vrijeme neće se probijati kroz te hrpe,

               dobre kiše će ga ozdraviti,

I onda ništa neće ostati od gvozdenog doba i svih

Ovih ljudi osim pokoja bedrena kost il slično, pjesma

Zabijena u misao svijeta, krhotine stakla

U gomilama smeća, betonska brana daleko

    u planini...

​

Robinson Jeffers (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 21. juni 2024.

ĆASKANJE SA TUGOM

Ah, tugo, s tobom ne bih trebala postupati

kao sa beskućnim psom

što dolazi na stražnja vrata

za koricu, za golu kost.

Trebala bih ti vjerovati.

Trebala bih te namamiti

u kuću i dati

tvoj vlastiti kutak,

otrcanu rogožinu da na njoj ležiš,

vlastitu zdjelu s vodom.

Misliš da ne znam da živiš

pod mojim trijemom.

Čezneš za stalnim mjestom za te

spremnim prije dolaska zime. Trebaš

svoje ime,

svoju ogrlicu i privjesak. Trebaš

pravo da upozoravaš na uljeze,

da smatraš

moju kuću svojom vlastitom

a mene tvojom osobom

i sebe lično

mojim vlastitim psom.

Denise Levertov (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 17. juni 2024.

VIVAK

Grmljavinu uz bok uzima zdravo za gotovo,

i to da svijet tresti se mora ponekad.

Juri, juri ka jugu, pedantan, nespretan,

u stanju panike kontrolisane, đak Blakea.

Plaža cvrči ko mast. S lijeva mu

dolazi i odlazi isprekidana ploha vode

I cakli se preko tamnih i krhkih mu nogu.

On trči, trči kroz nju, i prste svoje gleda.

–  Gleda, zapravo, pijesak među njima

gdje (nema tu premalog detalja) Atlantik žuri

da otekne natrag i nadolje. Dok trči,

u zrna pijeska što povlače se ne prestaje da zuri.

Svijet je izmaglica. A onda svijet postaje

sićušan i beskrajan i jasan. Plima pređe

u višu ili nižu. Ne bi on znao reći koja je.

On zaokupljen je, kljun mu usredsređen

u potrazi za nečim, nečim, nečim. Jadna

ptica, opsjednuta je! Milioni brončanih,

crnih, bijelih i sivih zrnaca sa zrncima

od kvarca, ruže i ametista smiješanih.

Elizabeth Bishop (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 14. juni 2024.

U TUĐINI

Karte su skupe. Takvi su i hoteli.
Imena se kreću od Rita do Huanita.
Ulazi policajac i jedino je što veli:

Ti si “persona non grata u terra incognita”.

Joseph Brodsky (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 10. juni 2024.

JEDAN BIJELI DAN 

​

     Za peti rođendan dobio sam veliki poklon zamotan u šareni papir. Čim sam ga podigao začuo se neobičan zvuk. Rastrgao sam papir i ugledao drvenu kutiju s crno-bijelim poljima. U njoj je ležalo mnoštvo drvenih figura. „To je šah.“ Gledao sam pokušavajući odgonetnuti kako se s tim igra. Ubrzo sam naučio kako se pojedine figure zovu i kako se kreću po šahovnici. I igra je počela.

     Nakon toga lako sam naučio i sva slova ali nisam znao da od njih sastavljam riječi, da napišem cijelu riječ ili da je pročitam. To je išlo već malo teže nego šah. Krenuo sam i u školu. Učiteljica mi je pomagala koliko je znala i umjela ali u razredu je bilo još tridesetero djece, tako da za moje probleme nije imala dovoljno vremena. Dok bih pročitao jednu prosto-proširenu rečenicu mogla se odigrati brzopotezna partija šaha. Otac je primijetio da u školi sporije napredujem pa je odlučio da mi pomogne. Svaki radni dan nakon dolaska iz fabrike i ručka otac bi legao da pročita novine i odspava. Bio je to ritual koji se nije smio remetiti. Znali smo to dobro jer se u to vrijeme nije smjelo galamiti. Jednog dana mi je rekao: „Sine, ti znaš da ja svaki dan moram pročitati novine. Danas sam puno umoran. Mogu li te zamoliti da mi ih ti pročitaš?“ Bio sam ujedno i zbunjen i počašćen. Čitanje novina je bila ozbiljna stvar koja je spadala u svijet odraslih. Pokazao bi mi članak u Oslobođenju, legao i rekao: „Čitaj!“ Kad bih raširio novine koje su bile velike kao ponjava, oca više ne bih ni vidio. Dok sam se mučio čitajući riječi koje su bile preteške za prvačića, on bi odspavao svoju partiju. Čitao bih sve dok se on ne bi probudio. Zamjena uloga – to da ja pomažem njemu a ne on meni – bila je majstorski potez.

     Šah je bio naša porodična igra. Otac je igrao odlično ali igra nikad nije bila njegova glavna preokupacija. Kod njega je uvijek na prvom mjestu bio posao. Nakon Drugog svjetskog rata završio je srednju Rudarsko geološku školu u Tuzli. „Iz školske klupe su me kao rudarskog tehničara postavili za poslovođu. Ali nisam šefovao običnim radnicima već zatvorenicima. I to ne samo kriminalcima, bilo je tu i zatvorenika iz rata, ustaša, četnika, svega. Ja neiskusan, mlad, nisam imao pojma ni o čemu, a oni prošli sito i rešeto.

​

     Jednom sam uhvatio jednog kako u tunelu nekih pet stotina metara pod zemljom, na raskrsnici, pokušava da kresne šibicu. Na zemlji kod nogu mu je ležala hrpica palidrvcadi. Da je metan eksplodirao ne bi me više bilo! I ko zna koliko još drugih! Morao sam ga prijaviti. Više ga nikad nisam vidio.“ U vrijeme kad je radio u rudniku otac je bio prvak Zenice u šahu.

     Iako je vrijeme i snagu trošio na posao i ženske, otac je usput došao i do titule majstorskog kandidata. Bio je toliko dobar da je bio sposoban igrati i napamet. Sjećam se jedne scene: bilo mi je sedam ili osam. Kupe je bio pun. Svi smo šutke buljili u oca i nekakvog čovjeka-saputnika koji su ozbiljni kao da su na partijskom sastanku ili službi božijoj govorili nekakvim tajnim šifriranim jezikom: 1. e4 g6 2. lovac na d4 g7 3. skakač na f3 d6 4. lovac na c4 skakač na f6 5. dama na e2 lovac na g4. 6. e5... Slutio sam da se događa nešto uzbudljivo ali nisam bio sposoban da to vidim.

     Otac je i svog mlađeg brata naučio da igra šah. Bilo je to pedesetih godina. U Bosni a ni u cijeloj Jugoslaviji u to vrijeme nije bilo šahovskih škola. A tatinom malom bratu je to išlo od ruke. Postao je prvi omladinski prvak Bosne i Hercegovine bez ijednog remija. Nakon srednje škole došli su po njega i odveli ga da igra za šahovski klub u Inđiji kod Beograda. I sve je išlo kako treba dok nije došao do titule velemajstora, a onda je to s njim krenulo nizbrdo. Na turniru na kojem je osvojio titulu jedan igrač je to isto postigao potplaćivanjem. Taj je titulu primio, amidža ju je odbio. Ne znam koliko ih je danas, ali sedamdesetih je bilo tek stotinjak velemajstora na svijetu. Oko toga je izbio skandal. Skandal bude i prođe a titule ostaju. Onda je amidža kao međunarodni majstor godinama ravnopravno igrao i protiv poznatih velemajstora. Događalo se i da je on kao međunarodni majstor bio prva tabla u klubu, a neki kolega velemajstor druga jer je amidža jednostavno bio bolji. Ali s bosanskim inatom se ne može daleko dogurati. Odnosno možda i može ali te usput nepravda i ogorčenost pojedu. Pojele su i amidžu.

     Priču o odbijanju velemajstorske titule čuo sam u Sarajevu od tuđina, hoću reći od čovjeka koji nije bio sa mnom u krvnom srodstvu. Inače mi je blizak. Osobito svojom ljubavlju prema poeziji i šahu. Naime, u našoj familiji se o tome, valjda iz vaspitno-obrazovnih mjera, nije govorilo. Roditelji su znali da je insistiranje na pravdi pogubno, i to ne samo na Balkanu. Takve priče, ne samo da se nisu pričale pred djecom, već su bile programski prešućivane. Kad smo bili mali – da to ne bi imalo loš uticaj na naš duhovni razvoj – roditelji su strogo vodili računa da informacije koje dolaze do mene i brata budu „dobre“ i „pozitivne“. I to razumijem. Problem je jedino u tome što nikad nisu primijetili da smo vremenom odrasli, pa čak i ostarili. Sve do danas nas „štite“ od negativnih informacija koje bi nas mogle otrovati. Možda se tu krije korijen mog osjećaja vječitog nezadovoljstva sa sopstvenom slikom svijeta – ma kako je poslagao uvijek mi se čini crno-bijela, priča mi nikad nije dovoljno živopisna, nikad ne mogu da dosegnem onaj osjećaj punoće... Ni danas, u mojim kasnim četrdesetim – toliko je i amidža imao kad je umro, ubio se ili bio ubijen – otac to ne želi da mi ispriča. „Ne znam šta je bilo“, odgovorio je neprijatno ljutitim tonom na moje neočekivano pitanje: „Kako je to zapravo bilo s odbijanjem velemajstorske titule?“ Obzirom da su kod nas u svakom ratu glavni vojni cilj bile knjige, biblioteke i arhivi onda je jasno da je stanje tragično. Onome ko hoće da sazna nešto o svome porijeklu i svojim precima ne preostaje ništa drugo osim familijarnih svjedočanstava i legendi koje su bili voljni da mu ispričaju – a svjedočanstva i legende postoje samo zato da bi vas uputili u pravcu u kojem oni žele. Nije svakom dano da umije dešifrirati prošlost kao Šampolion.

     Otac je stvarno u kupeu igrao šaha napamet s nepoznatim saputnikom ali ko bi sad mogao znati koju su varijantu igrali. Zapis početka partije koji sam naveo posuđen je iz partije između mog amidže Mirsada Ljuce, i Jana Timmana, slavnog velemajstora iz Amsterdama koji je početkom osamdesetih kotirao kao drugi igrač iza Anatolija Karpova. Na internetu sam našao da se prodaje knjiga s Internacionalnog šahovskog turnira održanog 1974. u Somboru, s bilješkom namijenjeno šahovskim kolekcionarima. Ko bi drugi 2013. kupovao nešto takvo? Naručio sam je. Amidža nije dobro prošao ni u toj partiji ni na tom turniru. I partiju i turnir je dobio Timman. Na tom turniru nije dobro prošao ali igrao je srčano i fer, čak je pobijedio velemajstora Edmara Mednisa – koji je po rejtingu imao 2455 bodova, koliko amidža nikad nije dosegao – samo što se nikad nije hvalio svojim pobjedama, premišljao je o porazima. Ali u životu se ne treba učiti samo na greškama. Analiziraj i partije u kojima si pobjedio, savjetovao je svoje mlađe kolege Mihail Botvinik, nekadašnji svjetski šampion, ali izgleda da je to amidži promaklo.

     U našem gradu ima još svega nekoliko ljudi kojima je amidža ostao u uspomenama. Kad oni odu u cijeloj Bosni od njega neće ostati ni traga. Ali na portalu Svjetske šahovske organizacije (FIDE) njegovo ime figurira na rejting-listama od 1976. do 1990. godine. Najviše – 2315 bodova – dosegao je 1980. Dvadeset i tri godine nakon njegove smrti nisam uspio o njemu da iščeprkam ništa više osim niza zapisa njegovih partija s raznih turnira, jer amidža je, kao srednjovjekovni vitezovi, išao s turnira na turnir. Na osnovu analize zapisa tih partija neko talentovan i šahovski obrazovan mogao bi da napiše studiju njegovog karaktera. Ja to ne umijem. Nemam taj dar. Ja sam se samo igrao šaha a amidža je bio šahista.

     Kad sam bio mali šah je bio igra. Više od igre. Danas je to visoko specijalizirani svijet zatvoren sam u sebe. Nekad su dnevne novine redovno objavljivale analize partija i šahovske probleme. Zavidjeli smo djeci u Armeniji u kojoj je šah bio obavezan predmet u školi. U to vrijeme u Bosni se u svakom selu, u svakom gradu znalo ko je najbolji igrač. Ako je slučajno prijetila opasnost da ga domaćin nema, šah se nosio na sijelo. Šah se nosio na godišnje odmore da čovjek ne bi pobudalio ležeći na plaži. Jednom prilikom, kad u Domu pisaca nijedan šah nije bio slobodan, Avdo je naručio taksi, dao taksisti svoju adresu i rekao: „Reci ženi da mi pošalje šah!“. Dvoboje titana pratio je cijeli svijet: Fišer vs. Spaski, Karpov vs. Korčnoj, Karpov vs. Kasparov. S toliko uzbuđenja pratili su se još samo boks mečevi: Ali vs. Frejzer, Ali vs. Forman... A onda je Kasparov počeo igrati protiv računara. „Želim revanš!“, rekao je svjetski prvak Kasparov nakon što je izgubio meč rezultatom 3,5 : 2,5 protiv IBM-ovog kompjutera Deep Blue. Kad je izgubio, sve je počelo gubiti smisao. Danas ljudi igraju sami sa sobom. Danas na turnirima, poslije partija, ne možete da sretnete nikoga: svako požuri da sjedne za svoj kompjuter i sâm analizira. A nekad smo partije analizirali zajedno sa svojim suparnicima – izjavio je Ljubomir Ljubojević u jednom razgovoru – Ljubojević koji je petnaest godina, od 1976. do 1990, na rejting listi FIDE po abecednom redu bio uvijek jedno mjesto prije amidže, i u prosjeku oko trista bodova ispred njega. Između njihovog Ljub i Ljuc za tih petnaest godina niko iz cijelog svijeta nije uspio da im se uvali.

     U životu je nekad ko u šahu: jedan neoprezan potez i izgubiš sve. Mog druga Željku nisu pojele nepravde i inat kao amidžu. Bila je to nesreća. Željko je poginuo 16. augusta 1988. godine. Odigrali smo bezbroj partija. Znao je sve varijante: Indijsku odbranu, Sicilijansku odbranu, Nimcovičevu, Rusku, Aljehinovu odbranu... ali ništa ga nije moglo spasiti od strujnog udara napona 10 000 Volti koji ga je jednog jutra ubio na poslu u fabrici. Otišao je na posao i više se nije vratio. Jedan neoprezan potez ili nepredviđena slučajnost, jedno jedino palidrvce da je kresnulo onomad u rudniku u Zenici nikad ne bih saznao šta je to šah. Nikad ne bih odigrao nijednu partiju.

     Kad je Željko poginuo ja sam spavao i ništa nisam sanjao.

     U to vrijeme sam pročitao pjesmu Šah od Marina Soreskua: „Ja povlačim jedan bijeli dan, on povlači jednu crnu noć. Napadnem ga jednim snom, on mi ga u borbi uzima. On mi napadne plućna krila, ja godinu dana mislim u bolnici...“

     Jedne predratne večeri, Zoran Kršul mi je svojim dubokim glasom, dok smo u nekom bircuzu ispijali sarajevsko pivo, odrecitirao svoju pjesmu o lovcu koji pokušava da odgonetne paroksizam bijelog tijela i crne glave svoje. I prestao sam igrati šah, povlačeći se u kibicere.

     Ali ja šah zapravo nikad nisam ni počeo ozbiljno igrati. „Kad ni u familiji ne možeš biti među najboljim onda to znači da to nije za tebe“, tako sam to obrazložio sam sebi. Igrao sam ga samo zbog druženja, zbog komentara, zbog zafrkancije. Šah se nije igrao samo na šezdeset i četiri crno-bijela polja. Oko ploče se vodio i pravi psihološki rat začinjen najraznovrsnijim šalama. Igralo se na svakom koraku a naročito po vatrogasnim društvima. Atmosfera je često bila tako vruća da je vatrogasno društvo bilo idealno mjesto – uvijek je moglo planuti. Najbrutalniji komentar koji pamtim bio je bez riječi. Igrali smo Jasko i ja, a Željko je sjedio sa strane i kibicovao. U krilu je držao Damira, trogodišnjeg Jaskovog sina. Kad sam povukao odlučujući potez Željko je dlanom sakrio pogled malom Damiru. Iako to nije izrekao, značenje se podrazumijevalo: „Da mali ne gleda taj masakr!“

Adin Ljuca, 7. juni 2024.

RADOST  

Mada je radost bolja od žalosti, radost nije tako dobra;

Mir je dobar, snaga je dobra;

Ne plamte zvijezde zbog radosti; sup zbog radosti

Ne širi svoja siva jedra u zraku

Nad planinom; niti zbog radosti stoji pohabana planina,

Dok godine kao voda

Brazdaju njene duge bokove. “Ja nisam ni planina ni ptica

Ni zvijezda; ja tražim radost“.

Slabost vašeg plemena: pa ipak će na kraju tišina

Pokriti te čežnjive oči.  

Robinson Jeffers (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 3. juni 2024.

SJEĆAM SE, SJEĆAM SE

Vozeći se drugom linijom na sjever u Engleskoj

Ovog puta, početkom hladne nove godine,

Stali smo, i, gledajući ljude s pločicama s brojevima,

Kako jure peronom ka poznatim im izlazima,

'Vidi, Coventry!' uzviknuh. 'Ovdje sam rođen.'

Nagnuo sam se kroz prozor i napregao oči ne bih li

Vidio još kakav trag grada koji je bio 'moj'

Toliko dugo, ali uvidjeh da mi čak ne bi jasno
Koja je koja strana. Jesmo li odanle gdje stoje oni

Sanduci za bicikla svake godine odlazili

Na sve one godišnje odmore? ... Začu se pištaljka:

Stvari krenuše. Opet sjedoh, zureći u cipele.

'Bješe li to', nasmiješi se moj prijatelj, "gdje su ti korijeni"?

Ne, tek mjesto gdje mi djetinjstvo bi neprovedeno,

Htjedoh odgovoriti, samo gdje sam započeo:

Dotad sam već cijelo mjesto jasno mapirao.

Naš vrt, prvo: gdje nisam izumio

Zasljepljujuće teologije cvijeća i voća,

I gdje mi se niko staromodan ne obraća.

I evo nam one krasne porodice

Kojoj nikad ne trčah kad bih deprimiran bio,

Dječaci svi go mišić a cure sve od grudi,

Njihov smiješni Ford, njihova farma gdje sam mogao

Biti 'samo svoj'.  Pokazaću vam, kad je o tome riječ,

Gustiš gdje nikad ne sjedih drhteći,

Da s tim izađem na kraj; gdje je ona

Bila zavaljena i gdje je 'sve postalo vrela izmaglica'.

I, u onim uredima, moja šaljiva pjesma

Ne bi napisana u jasnom tisku od deset tačaka niti ju je čitao

Ugledni rođak gradonačelnika,

Koji nije nazvao i rekao mom ocu Tu

Pred nama, kad bismo imali dara da vidimo naprijed--

'Izgledaš kao da želiš da je to mjesto u Paklu',

Reče moj prijatelj, 'sudeći ti po licu'. 'Ma, znaš,

Pretpostavljam da mjesto nije krivo', rekoh.

'Ništa se, poput nečeg nigdje ne dešava'.

​

Philip Larkin (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 31. maj 2024.

PTICE 

Okrutni muzikalni krici kobaca ptičara što love na rtu,

Lebde i ustremljuju se, s glavama prema sjeverozapadu,

Probadaju, poput srebrnih strijela odapetih u zavjesu, buku

Okeana što gazi svoj granit; njihova riđa leđa blistaju

Pod mojim prozorom oko kamenih uglova: ništa ljupkije,

Ništa okretnije na vjetru. Na zapadu sabirači talasa,

Stari, sivi morski galebovi skupljeni u jato, sjeverozapadni vjetar

Tjera njihova krila u divlje spirale vjetroplesa. 

Svježe kao vazduh, slane kao pjena, igraju ptice u svijetlom vjetru, lete sokolovi

Zaboravljajući hrast i borje, dolaze galebovi

S prudova Carmela i žalova na rječnom ušću, s Lobosa i

Iz beskrajne snage morskih masa, jer pjesmi je

Potrebno mnoštvo, mnoštvo misli, žestokih, mesožderskih,

      muzikalno razagalamljenih

Sjajni jastrebovi koji lebde i lete strmoglavce, i nezgrapne

Sive gladi operjane željom za prijestupom, slanih sluzavih kljunova, sa

Oštrih krševitih obala svijeta i tajnih voda.

​

Robinson Jeffers (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 27. maj 2024.

BUDUĆI DA VEĆINA MENE

Budući da većina mene
Odbacuje većinu tebe,
Rasprava se time završava i mi
Se dijelimo. I sigurni u ono što radimo

Mi raskužujemo nove blokove dana

Da ih naše većine unajme

S nedijeljenim prijateljima i nehodanim putima,

Ali i tišina je rječita:

Tišina manjina

Koje se, najzad bez protivnika, vraćaju

Svake noći s opozvanim obećanjima

Koja hoće obnoviti. Nikad da nauče.

Philip Larkin (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 24. maj 2024.

ŽESTOKA MUZIKA

Po cijelu noć juriši i nastupanja vode

I prozukla odstupanja – beskrajni okean vitla svoje

vojnike u okršaj s granitom –

Dopiru mi do ušiju i tu staju. Tako ih već dugo slušam

Da ih više i ne čujem – Koliko dugo? Četrdeset godina.

Ali ta žestoka muzika traje već hiljadu

Miliona godina. No, dobro, i mi dobijamo svoj dio. Ali plačimo

Zato što gubimo toliko mnogo

Jer puka navada ne može prikriti tu divotu.

Mi imamo svoje trenutke, ali smo uglavnom suviše umorni da

Čujemo i suviše tupi da vidimo.

Robinson Jeffers (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 20. maj 2024.

VEČERNJA OSEKA 

​

Okean odavno ne bje tako miran; pet noćnih čaplji
lete bezglasno uz obalu u tajcu vazduha
Iznad spokoja oseke koja bezmalo odslikava krila njina.
Sunce je zašlo, i voda se povukla sa travuljinom prekrivene
stijene, ali u daljini oblaka zid se diže.
Oseka šapuće.
Veliki oblaci-sjenke plove u opalnoj vodi.
Kroz pukotine na ekranu svijeta blijedo zlato sija,
I večernja
Zvijezda odjednom skliznu kao zublja što leti.
Kao da je nismo trebali vidjeti, kao da je vježbala
Iza ekrana svijeta za neku drugu publiku.

Robinson Jeffers (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 17. maj 2024.

SUŠTINSKA LJEPOTA 

​

Iz okvira velikih ko sobe što na sve strane gledaju,

Gdje krajevi ulica hljebovi blokirali su velji,

Zaklonjeno groblje vanila-kremom, sakriti burdelji

Hvalom motornom ulju i režnjima lososa, sjaju

Vječito oni gajevi, što prikazuju jasno 

To kakav život treba da bude. Iznad kanalizacije,

Visoko, srebreni nož uranja u zlatni putar.

Jedna čaša sa mlijekom na livadi je,

Dok uravotežene obitelji, po ljetnjem krasnom

Vremenu, duguju svoje smiješke, svoja auta,

Čak svoju mladost, onoj maloj kocki ka kojoj ama

Baš svaka ruka se pruža. To, i duboke fotelje ove

Primaknute šoljama pred spavanje, šipke od struje

Il plina užarene, mačke – u četvrt profilu je

Svaka – pored papuča na toplim prostirkama,

Ne odražavaju ni jednu od tih kišnih ulica ni trgove  

Što van vladaju. Zapravo, oni se dižu sa spokojem,

Da objave to što je pukim omotom, pukom pjenom,

Pukom studeni pred našom nesavršenom zjenom

Što zuri iza tog svijeta gdje ništa nije napravljeno

Tako novo, ni tako dobro oprano, tražeći dom kojeg

Svi takvi nastanjuju. Tu, s crnim gredama krova

Krčme pune su tih u bijelom iz tenis-klubova,

I mladić koji u muškom klozetu bljuje srce svoje

Upravo njih je promašio, dok neki umirovljenik

Za čaj Nane Grobni Haljetak doplati polu-peni

Da kuša starost, a umirući pušači kada krenu

K njima kroz hlad šareni kakvoga parka, koji

Kao da je na vodi, slute nju, neizbistrenu,

Koja, kraj tebe, i bez paljenja šibice,

Bez uvlačenja dima, blistava i čista stoji,

Smiješi se, prepoznaje te, i odlazi u tmice.

Philip Larkin (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 13. maj 2024.

PONOVO U EXETERU

Igram šah na voštanom stolnjaku Sparkyjeva

kafića – moji su bijeli čašice mlijeka –

s tvojom utvarom, u podne, od dušeka

onog dva sprata niže, i sedam ljeta kasnije. Jedva

da je gambit, po mjerilu bilo kojem. U prozoru

tvom još bruji prašnjavi ventilator ko djetelina,   

očigledno – sedam ljeta kasnije i pinte sjemena

ispod mosta – nikad isključen.

Šta treba za zakletvu na vjernost sada

jednoj drugoj biografiji, uvjerenju, moru?

Datum isteka na Indijanskom Ugovoru?

Par grlica, dva goluba mlada?

Atlantik, čija dugo spremana invazija kanda nije,

na plažama Salisburyja, drugo sem vlastiti poraz?

Ili kupola gradske vijećnice što dojiti još mora

svoj blijedi Lux, u oblake povijen.

​

Joseph Brodsky (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 10. maj 2024.

​

LADY LAZARUS

Opet sam to uradila.

Jednom u svakih deset godina

To mi uspije –

Vrsta sam pokretnog čuda, moja koža

Sija kao abažur nacističke lampe.

Moje desno stopalo,

Pritiskivač za papire.

Moje lice bez crta, fino

Jevrejsko laneno platno.

Skini ubrus,

O moj neprijatelju.

Izazivam li užas? –

Nos, očne duplje, svi zubi?

Kiseli će zadah

Nestati za dan.

Uskoro, uskoro meso

Što grobna jama je jela

Biće opet na meni kao kod kuće.

I ja biću žena nasmiješena.

Imam samo trideset.

A kao mačka devet puta umirem.

Ovo je Broj Tri.

Kakav otpad

Da se poništi svako desetljeće.

Kakav milion vlakana.

Svjetina što krcka kikiriki

Gura se unutra da vidi

Kako mi odmotavaju ruku i nogu –

Veliki striptiz.

Dame i gospodo,

Ovo su moje ruke

Moja koljena.

Možda sam kost i koža,

Ipak, ja sam ona ista, identična žena.

Prvi put to zbi se kad navrših deset.

To bio je tek nesretan slučaj.

Drugi put bjeh naumna

U tome istrajati i ne vratiti se više.

Zaklopila sam se

Kao morska školjka.

Zvali su me i zvali

I trgali s mene crve kao ljepljive bisere.

Umiranje

Je umjetnost, kao i sve drugo.

Ja to radim izuzetno dobro.

Radim to tako da se osjeća kao da si u paklu,

Radim to tako da se osjeća stvarno.

Može se reći da mi je to poziv.

Lako je to učiniti u ćeliji.

Lako je to učiniti i ostati neopažen.

Ali taj teatralni

Povratak po bijelu danu

Na isto mjesto, istom licu, istom surovom

Veselom poviku:

”Čudo!”

To me ubija.

Plaća se

Za gledanje mojih ožiljaka, plaća se

Za slušanje mog srca –

Ono zbilja bije.

A plaća se, skupo se plaća

Za riječ ili dodir

Ili kaplju krvi

Ili uvojak mi kose ili parče odjeće.

Tako, tako, Herr Doktor,

Tako, Herr Neprijatelju.

Ja sam vaše djelo,

Ja sam vaša dragocjenost.

Beba od suha zlata

Što se tali u krik.

Vrtim se i gorim.

Ne mislite da ne cijenim vašu veliku skrb.

Pepeo, pepeo –

Kopkate i razgrćete.

Meso, kost, nema tu ničega –

Parče sapuna.

Vjenčani prsten.

Zlatna plomba.

Herr Bože, Herr Lucifer

Čuvajte se

Čuvajte se.

Iz pepela

Ustajem sa svojom crvenom kosom

I jedem ljude kao vazduh.

Sylvia Plath (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 6. maj 2024.

RAZGLEDNICA

Ova zemlja je toliko naseljena da mnogoženci i serijske

ubojice ostaju nekažnjeni, a o avionskim nesrećama

izvještava se (po pravilu, u večernjim vijestima) samo ako se

dese u šumovitom kraju – teška pristupačnost

osobito je žalosna kada je u njoj primjesa brige za okoliš.

Teatri su prepuni, i lože i bina.

Ariju nikad ne pjeva jedan tenor:

redovito ih je šest, ili jedan, ako debeo je za šestoricu.

To isto i za vladu važi, u čijim kabinetima ne gasne svjetlo

svu noć: rade u smjenama, kao u tvornicama,

taoci demografije. Sve pandemično je.

Šta voli jedan, vole mnogi,

radilo se o sportisti, parfemu ili ribljoj čorbi.

Stoga, bilo što da kažeš ili uradiš, sve lojalno je.

Priroda takođe kao da se svela pod zajednički nazivnik,

pa i kad je kiša, što se desi rijetko, oblaci ne vise najduže

nad armijskim il' mornaričkim stadionom već nad grobljem.

Joseph Brodsky (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 3. maj 2024.

SONET

Treba mi glazba što preko vrhova prstiju

Mojih ćudljivih i osjetljivih plovi.

Preko gorko-okaljanih usana mi drhtavih,

Uz melodiju, duboku, jasnu, i tečno-sporu.

O, ono njihanje što liječi, tiho i staro,

Neke pjesme za počinak na smrt umornih pjevane,

Pjesme da kao voda na moju glavu padne,

I na treptave mi udove, san ispran do sjaja!

Čarolija to je koju melodija stvori:

Magija počinka, i tihog daha, i hladnog srca

Što tone duboko kroz boje koje blijede

u podvodnu nepokretnost mora, i što plovi

U mjesec-zelenom ribnjaku zauvijek,

A u rukama ga čuvaju ritam i snovi.

Elizabeth Bishop (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 29. april 2024.

ONO DRUGO DVOJE

Cijelo ljeto kretali smo se po vili prepunoj odjeka,

Hladnoj poput obiserene unutrašnjosti školjke.

Zvona, papci razdraganih crnih koza su nas budili.

Oko našeg kreveta plemićki namještaj se urušavao

Kroz slojeve svjetla plavičasto-zelenog i čudnog.

Ni jedan list se ne zgužva u očišćenom zraku.

Sanjali smo da smo savršeni, i to smo i bili.

Uz gole okrečene zidove, namještaj se

Usidrio, sa svojim grifon-nogama i tamnim površinama.

Nas dvoje na mjestu namijenjenom za još desetoro –

Koraci su nam se množili u tamnim odajama,

Naši gasovi su dosezali dublji ton:

Banket-stol od orahovine, dvanaest stolica

Zrcalili su zamršene kretnje neko drugo dvoje.

Teški kao kipovi, likovi koji mi nismo,

Izvodili su pantomimu u poliranom drvetu,

Taj ormar bez prozora i vrata:

On diže ruku da je prigrli, ali ona

Zazire od njegova dodira, njegova željezna je ćud.

Vidjevši je zaleđenu, on odvraća pogled

Smiruju se i tuguju kao u nekoj staroj tragediji.

Izbijeljeni mjesečinom i neumoljivi, on i ona

Se ne opuštaju, ne oslobađaju. Svaki naš primjer

Nježnosti ronio je kroz njihov pakao

Kao planeta, kamen, progutan u velikoj tami,

Ne ostavljajući iskričavi trag, ne uzrokujući mreškanje.

Svake noći smo ih ostavljali na njinom pustom mjestu.

U mraku, progonili su nas, budne i zavidne:

Sanjali smo njihove svađe, njihove ranjene glasove.

Mi bismo se kadšto zagrlili, ali ono dvoje nikad,

Zaglavljeni u bezizlazu, za razliku od nas,

I pod takvim teretom, mi izgledali smo sebi lakši –

Mi aveti a oni krv i meso;

Kao iznad ruševina ljubavi, mi bili smo

Ta oaza koju su ono dvoje sanjali, u očaju.

Sylvia Plath (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 26. april 2024.

MRVE ILI HLJEB

Ako bi im čovjek rekao ono što se jasno vidi,

Ne bi ga razumjeli; ako bi razumjeli, ne bi vjerovali; 

Ako bi razumjeli i vjerovali, rekli bi:

“Mrzitelju ljudi, što strašnim sterilnim

Sjajem ništiš naše živote: gdje su naši životi?”

Malo pokunjeni možda, ali ne i povrijeđeni. Ali posve je

Tačno da se neranjiva ljubav ne može kupiti nizašto.

Bolje je, bez sumnje, davati mrve no hljeb; opet stvarati bajke,

Reći ljudima da se ne boje smrti, očvrsnuti im ako je mogućno

Kosti gorkim bajkama da se ne plaše života.

A ni svoj vlastiti da ne sažaljevaju previše;

Jer čini se da samilost traje duže no druge boje,

na tom suknu što blijedi.

Robinson Jeffers (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 22. april 2024.

ŽELJA DA SE UMRE

Pošto pitaš, većine dana ne mogu se sjetiti.

Hodam u svojoj odjeći, neobilježena tim putovanjem.

Onda se skoro neizreciva požuda vraća.

Čak i tada nemam ništa protiv života.

Znam dobro vlati trave koje si spomenuo,

namještaj koji si smjestio ispod sunca.

Ali samoubice imaju poseban jezik.

Poput stolara žele znati kojim alatom.

Nikada ne pitaju zašto praviti.

Dva puta sam se sasvim jednostavno izjasnila,

posjedovala neprijatelja, pojela neprijatelja,

preuzela njegovu vještinu, njegovu magiju.

Na taj način, težak i promišljen,

vreliji od ulja ili od vode,

ja sam se smirila, balaveći kroz rupu od usta.

Nisam mislila o svom tijelu pri vrhu igle.

Čak su i rožnjača i ostatak urina iščezli.

Samoubice su već izdali tijelo.

Mrtvorođeni, ne umru oni uvijek,

nego zaslijepljeni, ne mogu zaboraviti drogu tako slatku

da čak i djeca bi je gledala uz osmijeh.

Gurnuti sav taj život pod svoj jezik! –

to, samo po sebi, postaje pasija.

Smrt je tužna kost; izudarana, reklo bi se,

a ipak ona me čeka, iz godine u godinu,

da tako delikatno poništi staru ranu

ispusti moj dah iz njegovog zlog zatvora.

Usklađeni tamo, samoubice se ponekad sretnu,

bijesni na voće, na razdragani mjesec,

ostavljajući kruh što ga pobrkaše s poljupcem,

ostavljajući stranicu knjige bezbrižno otvorenu,

nešto neizrečeno, dignutu slušalicu

i ljubav, šta god to bilo, jedna infekcija.

Anne Sexton (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 19. april 2024.

LICEMJERNE ŽENE

Licemjerne žene, kako rijetko mi govorimo

o našim vlastitim sumnjama, dok uz dvojbu

majčinski podržavamo muškarca u njegovoj sumnji!

I ako nam je u Mill Valleyu, smješten visoko u

drveću gdje zapadni lahor blagu kišu nosi,

rekao jedan bijeli oznojeni bik od pjesnika

da su nam pičke ružne – zašto nismo

priznale da i mi mislimo tako? (I

čemu sramota? One i nisu za gledanje!)

Ne, one su mračne i naborane i dlakave

pećine Mjesečeve… A kada

mračno nas brujanje ispuni,

hladnoća prema životu,

mi smo previše žene da

bismo priznale takvu neženstvenost.

Kurvanjski sa psihopompom1

mi igramo se i branimo – i ne kažemo

ništa o tome kasnije. A naši snovi,

sa kakvom frivolnošću smo ih odrezale

ko nokte nožnih prstiju, ostrigle ih kao krajeve

rascvjetale kose.

Denise Levertov (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 15. april 2024.

NEKA OVO BUDE STIH

Sjebaše te, tvoji tata i mama.

    Možda nehotice, no to im od ruke ide.

Pune te negdašnjim svojim manama,

    I još koju, ko za te, dodaju pride.

I njih su lude starinskih kaputa

    I šešira sjebale u doba dato:

Svaka, pol vremena bje cmizdravo-kruta,

   A pol – jedna drugoj za vratom.   

Čovjek čovjeku tek bijedu umije

   Dati, što kao podvodni sprud

sve dublja je: bježi što možeš prije,

    Da imaš djece – ne budi lud.

Philip Larkin (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 12. april 2024.

NESANICA

​

U zrcalu s komode mjesec

milion milja okolo gleda

(i možda s ponosom, u se, ali

baš nikad ne osmjehuje se)

daleko izvan sna,

ili on možda po danu spava?

Pošto Svemir napustio ga je,

on rekao bi mu da u ad ode,

i našao bi sebi kakvu veliku vodu,

il' zrcalo, da u njima promišlja.

U paučinu stog brigu zavij

i baci je u kladenac

u svijet ovaj izvrnuti

gdje lijevo je desno uvijek,

gdje sjene tijelo su zapravo,

gdje po cijelu noć se ne spije

gdje nebo plitko je ko što duboko je

more sada, i ti voliš mene.

​

Elizabeth Bishop (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 8. april 2024.

​

​

RAZLAZ

Ispisujem se iz ljudi! Humanije je biti zvijer

među zvijerima nego kostim sred sivih

kostima nadnešenih, kao nad šahovskom

partijom, nad kamarom prerano rođenih beba

što se, istrešene iz inkubatora, praćakaju poput

rakova prije ubacivanja u kotao s ključalom

vodom.

Bombarduj, bombarduj, monstrume, ubijaj česme,

groblja i bolnice, nemam više ništa s ljudima!

Raskidam i s tobom, druže prijatelju, profesore

slobode kojem jezik bijaše oštar kao udarna igla

a danas u tv-debatama dopuštaš da oko tvoje

riječi, kao ispred kamena u curlingu, metu i

glancaju da je navedu u tor uz najmekši mogući

sudar na ledu.

Raščistio sam s ljudima! Prošla su vremena

pobune i otpora i ker će opet s kerom spavati.

Milorad Pejić, 5. april 2024.

ZAUSTAVITE SVE URE, TEEFON ISKOPČAJTE

​

Zaustavite sve ure, telefon iskopčajte,

Spriječite psa da laje, sočnu mu kosku dajte,

Stišajte klavire i, uz prigušeno bubnjanje,

Iznesite lijes, nek žalobnika započne okupljanje.    

Nek aeroplani kruže ječeći iznad glave,

Porukom On Je Mrtav nek išaraju plavet,

Mašne od krepa na vratove bijele stavite uličnim golubima,

 Nek crne pamučne rukavice svaki prometnik ima. 

On bio je moj Sjever, moj Jug, moj Istok i Zapad,

Moja radna sedmica, moj nedjeljni nerad,

Moje podne, moja ponoć, moj govor, moja pjesma;

Mišljah ljubav vječna će biti: tu pogriješio sam.     

Zvijezde nisu sada potrebne: sve ih utrnite,

Spakujte mjesec, sunce rastavite; 

Prolijte nekamo okean, neka se šuma zbriše,

Jer ničem dobrom ništa ne može da vodi više.

Wystan Hugh Auden (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 1. april 2024.

VELIKA CRNA ČAPLJA

Budući da skitam šumama češće

nego ovom prometnom stazom, obično

su stabla ta koja promatram; ali od ljudi

najdraže mi je vidjeti staricu

što lovi ribu sama na kraju gata,

satima, očigledno zadovoljna.

Rusi u potrazi za gljivama nakon kiše

vuku za sobom svijet crvenih sarafan haljetaka,

slavuja, samovara, peći na kojima se spava

(iako bez sumnje to nije to čega

oni se mogu sjetiti).

Vijetnamske obitelji koje pecaju

ili prosto sjede što je moguće bliže vodi

podsjete me – mamurnu od džet-lega to prvo veče –

na ono jezero u Hanoju u jantarno-žutoj svjetlosti,

i mir u ratu kom smo došli svjedočiti.

Ova žena sva predata svom užitku priziva

jednu čitavu kulturu, poljski cvijet žilavi

što raste među redovima pamuka

u crvenom tlu zemlje, pod nogama

mula I gospodara. Ja je vidim kao

boso dijete kraj blatnjave rijeke

kako uči vještinu s čakljom. Koje bitke

ona je preživjela, kakve napore?

Ona je skupila sve vrijeme na svijetu

– ništa drugo – i čeka oskudne trofeje,

potpuna u sebi kao čaplja.

Denise Levertov (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 29. mart 2024.

ZVJEZDANA NOĆ

   To me ne sprečava da imam užasnu potrebu za – da li da kažem tu riječ –                  Religijom. Tada izađem noću I slikam zvijezde.

                                              Vincent Van Gogh u pismu bratu

Grad ne postoji

osim tamo gdje jedno crnokoso drvo klizi

gore u vrelo nebo kao utopljena žena.

Grad je tih. Noć ključa s jedanaest zvijezda.

O, zvjezdana, zvjezdana noći! Želim

umrijeti ovako.

Kreću se. Sve su žive.

Čak se i mjesec nadima u narandžastim okovima

da izgura djecu iz svog oka, kao bog kakav.

Stara, nevidljiva zmija guta zvijezde.

O, zvjezdana, zvjezdana noći! Želim

umrijeti ovako:

u toj zvjeri od noći koja juri,

da se, usisana od zmaja tog velika,

odcijepim od svog života bez stijega,

bez trbuha,

bez krika.

Anne Sexton (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 25. mart 2024.

JUTARNJA PJESMA

​

Ljubav te navi kao raskošan zlatni sat.

Babica te pljesnu po tabanima i tvoj goli krik

smjesti se među elemente.

Naši glasovi odjekuju uveličavajući tvoj dolazak. Nova statua.

U promajnom muzeju, tvoja golotinja

baca sjenku na našu sigurnost. Stojimo okolo bezizražajno kao zidovi.

Nisam ti majka ništa više

nego oblak što očisti zrcalo da odrazi svoje sporo nestajanje

od ruke vjetra.

Svunoć tvoj leptir-dah

treperi u blijedoj rumeni ruže. Budim se da poslušam:

daleko more kreće se u mom uhu.

Jedan krik, i teturam iz kreveta, kravlje teška i cvjetna

u svojoj viktorijanskoj spavaćici.

Tvoja usta otvaraju se ko mačja. Prozorsko okno

bijeli i guta svoje zvijezde bez sjaja. I sada iskušavaš

svoju pregršt nota:

jasni samoglasnici dižu se kao baloni.

Sylvia Plath (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 22 mart 2024.

LUDOVANJA U MLADOSTI  

Prije dvadesetak ljeta djevojke dvije  
Došle, tu gdje radio sam –

Bujna Engleska ruža, i sa njom drugarica

Sa očalama sa kojom mogao sam pričati.

Lica naša tih su dana varničila kao u

Streljačkom nadmetanju, i dvojim  
Da će lice ko njeno ikad ikom bog dati.  
Ali drugaricu ja njenu odaberem. 

Napisao sam potom u sedam ljeta

Preko četiri stotine pisama,

I dao prsten od deset gvineja  
Koji na kraju natrag dobih, i sretah      
S njom se u mnogim stolnim gradovima,  
Neznano inom kleru. Sreo sam, vjerujem,  
Ljepojku dvaput. Trudila se oba

Puta (mislio sam) da ne nasmije se.  

Rastajući se, nakon oko pet   
Pokušaja, saglasni smo bili da bio

Sam odviše sebičan, povučen,  
I da ljubav lako mi dosadi. 

Da, korisno je to saznati.  
A u novčarki mojoj još nosim dvije slike 
Bujne ljepotice s krznenim rukavicama.
Nesretne amajlije, možda.

Philip Larkin (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 18. mart 2024.

TO JE PRVA STVAR

To je prva stvar

Koju razumjeh:

Vrijeme je odjek sjekire

Diljem šume.

Philip Larkin (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 15. mart 2024.

EX VOTO

​

              Posvećeno Jonathanu Aaronu

Nešto slično polju u Mađarskoj, ali

bez njegove nevinosti. Nešto slično rijeci

dugoj, bez mostova. Gore, preglas neizreciv 

oka što mrljama bola vidik nali.   

Posthumni zrenik gdje riječ ehu svojem  

pripada mnogo više no tom što se zbori.

Anđel sliči u oblačju na plavušu što je

Aušwic rasprodaja uličnih rastvori.

I kam tle označi gdje bje vrabac prije.

U dućanskim izlozima, sa mola palme će  

proreći komarcu što se zalijeće

na fasadu vile – hotela, tačnije –                                          

spljoštenu budućnost. Što se dalje šeta,

zemlja kojom ideš manje te zanima.
Što je kude, santi besciljnoj to smeta:

topeći se oblik mozga prima.

​

Joseph Brodsky (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 11. mart 2024.

POZIVNICA ZA GOSPOĐICU MARIANNU MOORE

​

Iz Brooklyna, ponad Brooklynskog mosta, u ovoj jutarnjoj ljepoti,

                      molim te doleti.

U oblaku vatrenih blijedih kemikalija,

                      molim te doleti.

uz brzo udaranje tisuća malih plavih bubnjeva

spusti se sa neba punog ovčica

na blistave tribine uz lučku vodu,

                      molim te doleti.

Zvižduci, vijorenje zastavica i dima. Brodovi

srdačno signaliziraju mnoštvom zastava

što dižu se i padaju kao ptice diljem luke.

Dvije rijeke ulaze, ljupko noseći

bezbroj malih prozirnih želatina

u kristalnim zdjelama sa kojih vise srebrni lanci.

Let je siguran, vrijeme je naručeno.

Talasi se utrkuju u stihovima u ovoj jutarnjoj ljepoti,

                      molim te doleti.

Dođi sa šiljastim vrhovima tvojih crnih cipela

što slijede safirni odbljesak,

s crnim ogrtačem napravljenim od krila leptirova i dosjetki,

sa ko zna koliko anđela što putuju

na širokom crnom obodu tvog šešira,

                      molim te doleti.

Noseći glazbeni nečujni abakus,

kritički blago mrk pogled, i plave vrpce,

                      molim te doleti.

Realnost i neboderi ljeskaju se u plimi; Manhattan

sav preplavljen je moralom u ovoj jutarnjoj ljepoti,

                      molim te doleti.

Uzdižući se u nebo s prirodnim junaštvom,

iznad nesreća, iznad zloćudnih filmova,

taksija i nepravde općenito,

dok zvuci roga odjekuju u tvojim lijepim ušima

koje istodobno slušaju

nježnu još neskladnu glazbu, što pristaje mošusnom jelenu,

                      molim te doleti.

Za koga će se mrgodni muzeji ponašati

kao uglađeni mužjaci rajskih ptica,

za koga dobroćudni lavovi ležati u čekanju

na stepenicama Gradske knjižnice

žudeći da ustanu i slijede te kroz vrata

gore ka čitaonicama,

                      molim te doleti.

Možemo sjesti i plakati; možemo ići u kupovinu,

ili igrati igru stalnog pravljenja grešaka

s neprocjenjivom garniturom rječnika,

ili možemo hrabro se jadati, ali molim te

                      molim te doleti.

Sa dinastijama niječnih jezičkih sklopova

što se tamne i umiru oko tebe,

sa gramatikom koja se naglo preinači i sija

poput jata vivaka u letu,

                      molim te doleti.

Dođi kao svjetlost bijelim nebom s ovčicama,

dođi kao dnevna kometa

sa dugom svitom riječi bez magline,

iz Brooklyna, ponad Brooklynskog mosta, u ovoj jutarnjoj ljepoti,                

                      molim te doleti.

Elizabeth Bishop (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 8. mart 2024.

KO JE KO 

Jeftina biografija sve činjenice daće:

Kako otac ga je tukao, kako je pobjegao, u dane

Mladosti s čim se borio, zbog kojih djela će

Najvećom figurom svog doba da postane;

Kako je išao u rat, u lov, u ribe, radio noći cijele,

Uprkos vrtoglavici, peo se na nove planine, dao

Ime jednome moru: neki od posljednjih znanstvenika čak vele

Da je zbog ljubavi gorko, ko vi ili ja, plakao.  

Uza sve postignute časti, on uzdisaše za onim koji,

Kažu začuđeni kritičari, ostade doma;

Koji radio je vješto male poslove kućne,

I ništa drugo; mogao mirno da sjedi, da zvižduće,

Il čeprka po vrtu; koji odgovorio je na neka njegova

Duga i divna pisma. Ni jedno zadržao nije.

Wystan Hugh Auden (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 4. mart 2024.

MOJOJ KĆERI

Dajte mi još jedan život, i ja ću da pjevam tamo,

u Kafeu Rafaela. Il da u njemu samo

sjedim. Ili u uglu stojim ko namještaj

ako manje darežljiv od bivšeg bio bi život taj.

​

Ipak i zato što više vijek ni jedan neće moći biti

bez kofeina il džeza, taj gubitak ću otrpiti,

i kroz pukline i pore svoje, pod prašinom i lakom šuteć,

kroz dvadeset godina u punom cvijetu gledaću te.

​

Uopšte, imaj na umu da biću blizu. Ili, prije,

tvoj otac, može biti, da predmet neživi je,

posebno ako predmet od tebe stariji il veći bude.

To pamti o njima, jer oni o tebi bez sumnje će da sude.

​

Srela ih ili ne srela – te stvari ipak voli.

Uz to, možda ćeš pamtiti siluetu, obris goli.

dok ću ja i to, ko drugi prtljag, da izgubim.

Otud – na našem skupnom jeziku ti reci malo grubi.

Joseph Brodsky (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 1. mart 2024.

KAD GLEDAM NAJVEĆE

​

Kad gledam kako iz raja padaju i najveći

I najmudriji, ne zbog gordosti, s krilima

Ukočenim ko u Satane, već svi grabeći

Bijedne mrve hrane iz oskudnih žitnica;

I kada vidim da ispod svakog ruha novog,

Ista navada kukavička je, ista mutava sorta

Vražja koja je nagnala našeg Wordswortha

Da bude apologet kraljeva i popova i laži;

I kako čovjek može u svem što mu se gadi

Naći užitak na kraju, i prigrliti ga kukavičkom

Lukavštinom što poraste u njegovoj duši –

Tad još čvršćim zakletvama vjeru si obnavljam i

Još većim zavjetima vežem duh koji, mada 

Često posrne, nauznak nikad ne pada.

Robinson Jeffers (preveli Marko Vešović i Omer Hadžiselimović), 26. februar 2024.